"Spavao, budio se, spavao, budio ze, kukavan život. Kada o tom razmislim, onda moram reći da mi je moj odgoj u mnogo čemu naškodio. Pa nisam, valjda, bio odgojen van svijeta, u nekoj ruševini sred planine, u tom slučaj ne bih smogao ni jedne riječi prigovora." – Franz Kafka I muk, nakon tek…
jer krvarim ona ista krv što je ključala sad se rasipa posvuda je bila je puna tebe ali odveć skrivena ključala je zbog krivih a ja nisam razumjela ključala je jer nije htjela nikoga nikoga do tebe a ja ćutila na krivim mjestima ćutila krivim ljudima iz krivih razloga a pred tobom kao stidom ogoljena…
no sorrow no greed for this heart was not made of stone oh lust turn me to dust for I was made to be your slave oh winds of my fire oh depths of my shallowness the airs of my lungs the sight! oh sight of my eyes oh storms! the mighty storms whisper…
Ne, ne nedostajete mi. Ne, nemam potrebu da budem ljuta. Ne, ne osjecam vas. Cinjenica je da, u svom prirodnom stanju takoreci, sam imuna na vezivanja. Imuna na ljude. Ne, niste mi nacinili zlo, kako mozete kada vas i ne osjetim. Mozda me ne umijete razumjeti sada. Recimo da je sustina mog bica radije povezana…
Ne znam da sam a ovo života što sam proživjela, još doživjela nešto intimnije od otvorenog dlana. Kao da vam je cijela duša otvorena. Kao da u nju tad može prodrijeti hiljadu i jedna oluja. Zato sam valjda od malena imala stisnute šake. Lako je čak i posetlju dijeliti. Ali otvoren dlan nikada. Čak i…
A čudno je to prijatelju, kako mnogo ljudi mogu, da odlutaju kako surovo daleko život te ponese, a da ni sam ne znaš da nekamo ideš i baš je nekako, rekao bih, neobično, prijatelju, kako te uspomene vazda na isto sjećanje vraćaju i baš je nekako, rekao bih, očaravajuće, prijatelju, koliko nekad jedna uspomena može…
chapter jedan Dišem nad praznim papirom već danima. Uporan da Vam pričam o djevojci koju srećem godinama. Ali eto, dragi prijatelju, odgađam svakim novim listom. Ne bih Vam znao sa sigurnošću reći zašto, nit’ da l’ to radim svjesno. Rekao bih, dragi prijatelju, da se to u duši vrijeme u grču zaustavilo, pa…
Dobro vecer cijenjena publiko. Dobro vecer ovozemaljskom teatru. Punom sretnih i veselih dvorskih i sarenih luda. Bas vas je dobro.. vidjeti? Danas sam opet osjetila lom. I veceras jos jednom izgovaram zbogom. Bila su prosto dva cvijeta, jedan si bio ti jedan sam bila ja vrijeme je da te neko ubere ja cu da plesem…
Bilo je dovraga toplo. Izasli smo iz kuce na mol. Prkoleto toplo. A opet neopisivo mocno. Nebo nad nama kao i onu noc. Tako blizu i tako vedro. Kao da sam mogla dotaci zvijezde. "Oh, gle’! Zvijezda padalica. Brzo, brzoo, svi zazelite zelju." – zvucala sam kao pravo dijete. Ah sta mogu, prosto sam se…
Cesto sam se zamisljala pod vedrim nocnim nebom, pod oblacima. Hrpa high ljudi oko mene. Teska psihodelicna nota u muzici. I logorska vatra oko koje gubimo tlo pod nogama. I kako posmatram one iskre iznad plamena, kako bjeze k zvijezdama. Kao da su jurile kuci. Tjela su nam se micala, onako nasumicno, svako uz dio…